Otisci prstiju ostaju na predmetima zato što koža na jagodicama prstiju stalno ostavlja veoma malu količinu materijala. Taj trag čine mešavina znoja, masnoća i drugih supstanci sa površine kože, a koliko će biti vidljiv zavisi od toga kako se ta mešavina ponaša kada dospe na određeni materijal. Zbog toga isti prst može ostaviti veoma uočljiv trag na staklu, dok na drugoj površini gotovo da nema vidljivog otiska.
Važnu ulogu imaju i osobine same površine. Glatki, neupijajući materijali omogućavaju da se trag zadrži na površini i da svetlost drugačije prolazi ili se odbija na mestu dodira. Hrapavi ili porozni materijali mogu da rasporede, upiju ili sakriju materijal koji je ostavila koža. Vidljivost zato nije određena samo količinom masnoće na prstu, već kombinacijom sastava otiska, teksture površine i osvetljenja.
Šta zapravo ostaje na površini posle dodira?
Jagodice prstiju imaju karakteristične brazde koje poboljšavaju prijanjanje pri hvatanju predmeta. Na koži se istovremeno nalaze znoj i masne komponente koje potiču iz kože i kontakta sa drugim materijama. Kada prst pritisne neku površinu, deo tog materijala ostaje raspoređen duž brazdi. Tako nastaje trag koji u određenim uslovima može da prati karakterističan raspored linija na prstu.
Otisak nije čvrst predmet koji se jednostavno prenese sa kože na drugu podlogu. To je veoma tanak sloj različitih supstanci, čiji se sastav menja od osobe do osobe i čak od jednog dodira do drugog. Ako je koža masnija ili je prst prethodno došao u kontakt sa kremom, hranom ili drugim materijalom, trag može biti izraženiji.
Način dodira takođe pravi razliku. Jači pritisak ne znači automatski i jasniji otisak, jer se materijal može razmazati izvan samih brazdi. Nasuprot tome, kratak i ravnomeran dodir može ostaviti prilično precizan trag. Zato izgled otiska zavisi i od toga kako je nastao, a ne samo od osobina površine.
Zašto se staklo i ekran lako zamaste?
Staklo je glatko i praktično neupijajuće, pa materijal koji ostane nakon dodira uglavnom ostaje na njegovoj površini. Kada svetlost padne na takav tanak sloj, način odbijanja svetlosti može da se razlikuje od okolnog čistog dela. Zbog toga se masni tragovi na prozoru, ogledalu ili ekranu često vide kao zamagljene mrlje ili jasne linije.
Posebno su uočljivi tragovi na tamnim ekranima i drugim glatkim predmetima sa ujednačenom površinom. Kontrast između čistog dela i dela koji je prekriven tankim slojem materijala olakšava oku da primeti promenu. Ugao pod kojim posmatramo predmet i pravac svetlosti mogu dodatno da naglase ili umanje taj efekat.
Na ekranima telefona tragovi se često preklapaju jer se površina stalno dodiruje. Svaki novi dodir može da doda još materijala ili da prethodni trag razmaže, pa se pojedinačne linije pretvaraju u šire mrlje. Površinski premazi mogu promeniti način na koji se masnoća raspoređuje, ali ne sprečavaju potpuno pojavu otisaka.
Šta se događa na drvetu, papiru i drugim poroznim materijalima?
Porozna površina ima sitne nepravilnosti i prostore u koje tečne komponente mogu da prodru. Umesto da materijal ostane kao tanak sloj na samoj površini, deo se raspoređuje unutar strukture podloge. Zbog toga se karakteristične linije prsta mogu izgubiti ili postati mnogo manje uočljive golim okom.
Papir je dobar primer. Njegova vlaknasta struktura može da upije deo vlage i drugih komponenti iz otiska. Ako je papir svetao i ne postoji velika razlika između područja sa tragom i ostatka lista, otisak može biti gotovo neprimetan. Na obrađenom papiru ili površini sa premazom situacija može biti drugačija jer takav sloj smanjuje upijanje.
Drvo takođe pokazuje veliku razliku između različitih vrsta i završnih obrada. Lakirana i veoma glatka drvena površina može zadržati trag bliže površini, dok sirovo drvo ima izraženiju strukturu koja otežava jasno uočavanje brazdi. Zato nije dovoljno posmatrati samo naziv materijala, već i njegovu obradu.
Plastika može dati sasvim drugačiji rezultat u zavisnosti od završne obrade. Sjajna i glatka plastika često zadržava masne komponente na površini, dok matirana ili hrapava plastika može raspršiti trag i učiniti ga manje uočljivim. I ovde tekstura može biti važnija od samog sastava podloge.
Kako tekstura, boja i svetlost menjaju ono što oko primećuje?
Čak i kada je otisak fizički prisutan, ne mora biti optički uočljiv. Hrapava površina razbija pravilan trag i stvara veliki broj sitnih senki i odsjaja koji mogu da prikriju linije. Na takvoj podlozi materijal sa prsta može postojati, ali se njegov oblik ne izdvaja dovoljno jasno od same strukture predmeta.
Boja takođe utiče na kontrast. Na jednoličnoj tamnoj površini masni trag može snažno da promeni odsjaj, dok na šarenoj ili veoma reflektivnoj podlozi isti trag može da se izgubi među drugim vizuelnim promenama. Zbog toga vidljivost otiska nije isto što i količina materijala koji je ostavljen.
Osvetljenje dodatno menja rezultat. Trag koji se jedva vidi pod direktnim svetlom može postati očigledan kada se predmet posmatra iz drugog ugla. To je posledica promene refleksije na tankom sloju materijala, pa se isti predmet može činiti čistim ili prljavim u zavisnosti od položaja posmatrača i izvora svetlosti.
Zašto neki otisci nestanu mnogo brže od drugih?
Otisak nije trajan zapis. Na glatkoj površini može da se razmaže novim dodirom, ukloni brisanjem ili postepeno promeni pod uticajem toplote, vlage i drugih uslova. Neke komponente mogu isparavati ili se hemijski menjati, dok se druge zadržavaju duže. Zato stariji trag ne mora izgledati isto kao neposredno nakon dodira.
Važan je i sam predmet. Površina koja se često dodiruje, pomera ili izlaže spoljašnjim uslovima brže menja izgled tragova. Na predmetu koji stoji netaknut, otisak može ostati duže, ali njegova vidljivost i dalje zavisi od materijala i okruženja. Čak i na istoj površini dva otiska mogu imati različit intenzitet.
