Staklo i plastika često se koriste na sličnim mestima, od prozora i zaštitnih panela do posuda i kućnih predmeta. Ipak, način na koji propuštaju svetlost i prenose toplotu zavisi od njihovih fizičkih osobina, ali i od debljine, površinske obrade i konstrukcije u kojoj se nalaze. Zbog toga poređenje ova dva materijala nije samo pitanje toga koji je proziran, već i koliko dobro zadržava ili prenosi energiju.
Propuštanje svetlosti zavisi od materijala i izrade
Na prvi pogled staklo i plastika deluju slično kada kroz njih prolazi dnevna svetlost, ali njihovo ponašanje nije potpuno isto. Oba materijala mogu biti veoma prozirna, ali količina svetlosti koja prolazi zavisi od sastava, debljine, površine i načina obrade. Kod običnog prozirnog stakla svetlost uglavnom prolazi bez većeg rasipanja, dok neke vrste plastike mogu više da je rasipaju, naročito ako imaju finu unutrašnju strukturu ili matiranu površinu.
Važna je i činjenica da prozirnost ne znači automatski potpuno isti kvalitet svetla. Staklo može imati vrlo dobru optičku jasnoću, pa predmeti iza njega izgledaju prirodno i oštro.
Plastika takođe može biti veoma bistra, ali se kod pojedinih proizvoda vremenom mogu pojaviti sitne ogrebotine, zamućenje ili promene na površini koje smanjuju jasnoću. Zbog toga se razlika najbolje vidi kada se materijali koriste dugo i u uslovima svakodnevnog kontakta.
Kod prozora, pregrada i zaštitnih panela dodatno se posmatra koliko se svetlost reflektuje na površini. Deo svetlosti se odbija i od stakla i od plastike, dok ostatak prolazi kroz materijal. Na konačan rezultat utiču premazi, boja, tekstura i broj slojeva, pa nije ispravno zaključiti da svaki komad plastike propušta manje svetlosti od svakog komada stakla.
Toplota ne prolazi kroz materijale na isti način
Kada je reč o zadržavanju toplote, ključna je toplotna provodljivost. Materijali koji slabije provode toplotu mogu usporiti prenos energije sa toplije na hladniju stranu. Plastika je uglavnom lošiji provodnik toplote od stakla, pa plastični sloj iste debljine često sporije prenosi toplotu. To može biti korisno kod predmeta kod kojih je cilj da se temperatura sadržaja duže održi.
Ipak, u stvarnim uslovima debljina i konstrukcija često imaju veći značaj od samog naziva materijala. Tanka plastična folija i debelo staklo ne mogu se pošteno porediti samo na osnovu toga što su napravljeni od različitih materijala. Kod prozora, na primer, vazdušni prostor između slojeva može značajno uticati na ukupnu toplotnu izolaciju.
Zašto se razlika menja kada su materijali izloženi suncu
Sunčeva svetlost donosi energiju, a materijal može deo te energije propustiti, reflektovati ili apsorbovati. Kada se energija apsorbuje, temperatura materijala raste. Koliko će se zagrejati zavisi od optičkih osobina, boje, površine i mogućnosti da se toplota dalje odvodi u okolni vazduh ili druge delove konstrukcije.
Kod prozirnih površina dodatno je važno šta se događa sa svetlošću nakon prolaska kroz materijal. Deo sunčevog zračenja može proći kroz njega, dok se drugi deo apsorbuje. Zato prostor iza prozirne površine može da se zagreva i kada sama površina ne deluje naročito toplo na dodir. Ovo je jedan od razloga zbog kojih velika staklena ili plastična površina može promeniti temperaturu zatvorenog prostora.
Plastika pritom može imati prednost u izolacionom smislu, ali nije univerzalno rešenje za kontrolu sunčeve toplote. Postoje plastike različitih optičkih osobina, kao i stakla sa specijalnim premazima koji smanjuju prolaz određenog dela zračenja. Zato se za konkretan zadatak mora gledati ceo proizvod, a ne samo osnovni materijal.
Trajnost površine utiče i na svetlost i na toplotu
Staklo je tvrđe i otpornije na sitne ogrebotine u odnosu na mnoge uobičajene plastike. Kada je površina dugo izložena brisanju, prašini i dodirivanju, očuvanost površine postaje važna za propuštanje svetlosti. Zamućena ili izgrebana plastika može više rasipati svetlost, pa predmet iza nje deluje manje jasno.
Kod plastike dodatni faktor može biti dugotrajno izlaganje ultravioletnom zračenju. Neke vrste i formulacije su veoma otporne, dok druge vremenom mogu promeniti boju ili izgubiti deo prvobitne prozirnosti. To ne znači da je svaka plastika kratkog veka, već da izbor materijala mora odgovarati uslovima u kojima će proizvod biti korišćen.
Koji materijal ima više smisla u konkretnoj primeni
Ako je prioritet optička jasnoća, staklo često ima prednost, naročito tamo gde se očekuje dugotrajno očuvanje glatke i prozirne površine. Plastika može biti praktičnija kada su važni mala masa, otpornost na udar i jednostavnija obrada. Za mnoge proizvode upravo ta kombinacija osobina odlučuje izbor, a ne samo propuštanje svetlosti.
Kada je cilj usporavanje gubitka toplote, plastika kao materijal često ima povoljniju toplotnu provodljivost. Međutim, kod stvarnih konstrukcija treba posmatrati debljinu, broj slojeva, vazdušne komore, spojeve i premaze. Dobro projektovan sistem od stakla može imati vrlo dobre izolacione osobine, dok loše izvedena plastična konstrukcija može biti mnogo manje efikasna.
Najjednostavniji zaključak je da staklo i plastika nemaju jednu univerzalnu prednost. Staklo je često bolje kada su važni optička jasnoća, tvrdoća i stabilnost površine, dok plastika često dobija prednost kada su važni mala masa, otpornost na udar i slabiji prenos toplote.
Pravi izbor zato zavisi od toga da li je važniji pogled kroz materijal, kontrola toplote, trajnost, bezbednost ili kombinacija više zahteva. U praksi se zato porede konkretne vrste i proizvodi, a ne samo dve opšte kategorije materijala.
