Miris koji ostane na majici, zavesi ili posteljini često deluje kao da se uvukao duboko u materijal. Iako tkanina nema sposobnost da „pamti“ miris, njena vlakna imaju veliku ukupnu površinu na koju mogu da se vežu različite isparljive i manje isparljive supstance. Kada mirisni molekuli dospeju na vlakna, deo njih se zadržava između sitnih prostora, dok se drugi vezuju za samu površinu materijala. Zbog toga se miris ne uklanja nužno čim izvor nestane, već može postepeno ponovo da se oslobađa u vazduh.
Koliko će taj proces trajati zavisi od vrste materijala, sastava mirisa, temperature i količine supstance koja je dospela na tkaninu. Pamuk, vuna, poliester i mešavine vlakana nemaju iste površinske osobine, pa se ni mirisi ne ponašaju jednako na njima. Na osećaj trajnosti utiče i vlaga, jer voda može promeniti način na koji se molekuli raspoređuju u vlaknima. Zato ista prostorija može relativno brzo izgubiti miris nakon provetravanja, dok odeća koja je bila izložena istom izvoru nastavlja da ga ispušta.
Zašto se miris zadržava duže nego što očekujemo?
Tkanina je mnogo složenija površina nego što izgleda golim okom. Između vlakana i unutar njihove strukture postoje brojni mikroskopski prostori u kojima se mogu zadržati različite supstance. Kada molekul mirisa dospe do vlakna, privlačne sile između njegove površine i materijala mogu usporiti njegovo dalje isparavanje. Taj proces se često opisuje kao adsorpcija, odnosno zadržavanje molekula na površini, za razliku od apsorpcije, kod koje supstanca prodire u unutrašnjost materijala.
Hemijski sastav vlakana takođe pravi razliku. Prirodna vlakna sadrže površine sa različitim grupama molekula, dok sintetički materijali mogu imati drugačiju sklonost ka određenim jedinjenjima. Mirisni sastojci koji imaju veću sklonost ka materijalu mogu se sporije oslobađati, naročito ako su manje isparljivi. Zato miris parfema, dima, hrane ili životinjske dlake može ostati primetan i nakon što je prostorija već provetrena.
Kako vlakna zadrže molekule mirisa?
Hemijska priroda mirisne supstance određuje i koliko će lako napustiti tkaninu. Molekuli koji su veoma isparljivi mogu relativno brzo preći nazad u vazduh, dok se teže isparljive komponente zadržavaju duže. Ako između molekula i površine vlakna postoje dovoljno jake privlačne sile, oslobađanje postaje sporije i miris se može osećati danima.
Poroznost i struktura materijala dodatno utiču na proces. Tkanina nije ravna ploča, već mreža vlakana sa velikim brojem sitnih prostora. U njima se mogu zadržati molekuli, naročito kada se uz miris prenesu čestice ili masnije materije. Zato količina mirisa koju osećamo ne zavisi samo od njegove jačine u trenutku izlaganja, već i od toga koliko se supstance stvarno zadržalo na materijalu.
Kod nekih tkanina površinska svojstva dodatno pogoduju vezivanju pojedinih jedinjenja. To ne znači da će jedan materijal uvek zadržavati svaki miris duže od drugog, već da se ponašanje menja u zavisnosti od konkretne kombinacije vlakana i hemijskih sastojaka. Zbog toga se isti miris može mnogo duže osećati na jednom komadu odeće nego na drugom.
Zašto dim i hrana ostavljaju posebno postojan miris?
Dim je naročito uporan zato što na vlakna ne dospevaju samo gasovite mirisne komponente. Sitne čestice i ostaci sagorevanja mogu se taložiti na površini tkanine, pa provetravanje uklanja deo mirisa iz vazduha, ali ne i sve ono što je već ostalo na materijalu. Sličan problem postoji i kod hrane koja oslobađa masnije ili teže isparljive supstance.
Parfem se ponaša drugačije jer je mešavina velikog broja mirisnih jedinjenja koja nemaju istu isparljivost. Alkohol može relativno brzo ispariti, dok neke mirisne komponente ostaju na vlaknima znatno duže. Zbog toga se miris parfema vremenom menja, umesto da jednostavno nestane odjednom.
Važna je i količina. Kratko izlaganje slabom mirisu obično ostavlja manje ostataka nego višesatno izlaganje dimu, intenzivnom parfemu ili kuhinjskim isparenjima. Kada se mirisne materije pomešaju sa masnoćom ili česticama, njihovo uklanjanje postaje više pitanje čišćenja nego običnog provetravanja.
Kako temperatura i vlaga menjaju ponašanje mirisa?
Toplota često ubrzava isparavanje, pa se miris sa tkanine može privremeno pojačati kada se materijal zagreje. To ne znači da je izvor ponovo nastao, već da se veća količina molekula oslobađa u kraćem vremenu. Hladniji materijal može određene komponente zadržavati duže, dok povećana temperatura olakšava njihov prelazak sa vlakana u vazduh.
Vlaga može promeniti način na koji se mirisne supstance ponašaju na površini vlakana. Voda utiče na svojstva materijala i na odnose između različitih molekula, pa se oslobađanje mirisa može menjati tokom kvašenja i sušenja. Zato se ponekad dogodi da se određeni miris ponovo primeti tek kada se tkanina osuši ili kada se promeni temperatura u prostoriji.
Samo zagrevanje ipak nije pouzdan način uklanjanja mirisa. Ako je supstanca koja ga izaziva i dalje prisutna, toplota može samo ubrzati njeno oslobađanje bez stvarnog uklanjanja. Efikasnije je ukloniti ostatak sa vlakana odgovarajućim pranjem ili čišćenjem, a zatim materijal dobro osušiti i provetriti.
Kod osetljivih tkanina treba voditi računa i o preporučenoj temperaturi pranja i sušenja. Prejaka toplota može oštetiti pojedina vlakna, promeniti oblik odeće ili uticati na boju, dok preblago čišćenje možda neće ukloniti sve mirisne ostatke. Zato način čišćenja mora odgovarati konkretnom materijalu.
Šta zapravo uklanja miris iz tkanine?
Provetravanje može smanjiti koncentraciju mirisnih molekula u tkanini i okolnom vazduhu, ali njegov efekat zavisi od toga koliko se supstanca čvrsto zadržala. Kod blagih i lako isparljivih mirisa to može biti dovoljno, dok se kod dima, masnoće ili drugih postojanijih izvora obično mora ukloniti i sam ostatak sa vlakana. Pranje pritom ne deluje samo zato što dodaje vodu, već zato što deterdžent, mehaničko pomeranje i ispiranje zajedno pomažu da se nečistoće odvoje od materijala.
Važno je i pravilno sušenje. Ako se oprana tkanina dugo zadržava vlažna, može dobiti sasvim drugačiji miris zbog mikroorganizama i promena na njenoj površini. Kada se materijal potpuno osuši i izloži svežem vazduhu, zaostale lako isparljive komponente lakše napuštaju vlakna. Kod osetljivih materijala način čišćenja treba prilagoditi uputstvu proizvođača kako se vlakna ne bi oštetila.
Zato trajnost mirisa u tkanini nije posledica jedne posebne osobine materijala. U pitanju je kombinacija površine vlakana, hemijskog sastava mirisa, količine prenete supstance, temperature, vlage i načina čišćenja. Kada se ukloni ono što je miris zapravo ostavilo na tkanini, a ne samo ono što trenutno osećamo u vazduhu, neprijatan miris mnogo teže ima odakle da se vrati.
Čak i kada je tkanina oprana, trag mirisa može nakratko ostati primetan ako su pojedine komponente čvršće vezane za vlakna. To je posebno moguće kod materijala koji su gusti ili su prethodno upili masnoće i druge ostatke. Ponovljeno pranje prema uputstvu za održavanje, dobro ispiranje i potpuno sušenje mogu postepeno smanjiti takav zaostatak.
Još jedan razlog za postojanost može biti način na koji je tkanina bila izložena mirisu. Materijal koji je presavijen, zbijen ili dugo držan u zatvorenom prostoru ima manje kontakta sa svežim vazduhom nego raširena odeća. U takvim uslovima zaostale supstance mogu sporije da se oslobađaju, pa se miris zadržava duže. Kada se komad zatim raširi i zagreje, ono što je ranije bilo teško primetno može ponovo postati uočljivo.
