Zvuk koji nastaje pri hodanju ne proizvode samo cipele. On nastaje u kratkom sudaru đona sa podlogom, a zatim zavisi od toga kako se vibracije šire kroz materijale i prostor. Zato isti par može pri istom koraku zvučati oštro i jasno na pločicama, prigušeno na parketu, a mnogo tiše i mekše na asfaltu.
Važnu ulogu imaju tvrdoća i elastičnost đona, način na koji stopalo pritiska podlogu, kao i njena struktura. Pločice, drvo i asfalt različito reaguju na silu koraka, pa menjaju i količinu vibracija koje nastaju. Razlika u zvuku zato nije slučajna, već je posledica fizičkih osobina kontakta između cipele i tla.
Korak stvara kratku vibraciju
Kada đon dodirne podlogu, njegova brzina se naglo menja. Deo energije kretanja prelazi u deformaciju đona i podloge, a deo se pretvara u vibracije. Te vibracije zatim mogu da pokrenu vazduh i stvore zvuk koji čujemo kao udarac, škripu ili tup zvuk.
Kontakt nije potpuno isti pri svakom koraku. Peta može prvo dodirnuti tlo, zatim se opteretiti srednji deo đona, a na kraju prednji deo. Ako se površine pri tome kratko pomere jedna u odnosu na drugu, nastaje i trenje, koje može dodati druge frekvencije osnovnom zvuku.
Zbog toga se zvuk cipela ne može opisati samo njihovim materijalom. Ista cipela može proizvoditi različite vibracije kada se promeni način hoda, brzina kretanja ili pritisak koji se prenosi na podlogu.
Pločice vraćaju energiju u obliku jasnog zvuka
Keramičke pločice i slične tvrde površine relativno malo se deformišu pod pritiskom normalnog koraka. Kada tvrđi đon udari o takvu površinu, kontakt može proizvesti kratke i izražene vibracije. Čvrsta površina ih zatim efikasno prenosi i reflektuje, pa zvuk deluje oštro i jasno.
U zatvorenoj prostoriji efekat može biti još primetniji. Zidovi, plafon i pod reflektuju deo zvučne energije, pa se kratki udarci mogu čuti duže nego na otvorenom. Zato hodanje po pločicama u praznom hodniku često zvuči glasnije nego isti koraci u prostoriji sa tepihom i nameštajem.
Parket menja vibracije kroz drvenu konstrukciju
Parket je takođe čvrsta površina, ali drvo ima drugačija mehanička svojstva od keramike. Ono se pri opterećenju i vibriranju ponaša elastičnije, a način na koji je parket pričvršćen za podlogu dodatno utiče na njegovo ponašanje. Zbog toga deo energije koraka može biti raspoređen kroz samu konstrukciju poda.
Kod drvenih podova zvuk može zavisiti i od spojeva između dasaka ili elemenata parketa. Ako postoji malo pomeranje, trenje između delova može proizvesti škripu ili kratko pucketanje. To je drugačiji izvor zvuka od čistog udara đona o tvrdu površinu.
Zato isti par cipela na parketu može imati manje izražen, ali ponekad složeniji zvuk. Na njega utiču vrsta drveta, debljina elemenata, način ugradnje i stanje poda, pa dva parketa mogu reagovati različito čak i kada izgledaju veoma slično.
Važna je i završna obrada površine. Lakirana ili veoma glatka površina može promeniti trenje između đona i poda u odnosu na mat ili istrošenu površinu. Tada se menja odnos između klizanja, prijanjanja i vibracija koje nastaju tokom koraka.
Asfalt upija i rasipa deo energije
Asfalt je hrapaviji i deformabilniji od pločica, a njegova površina sadrži mešavinu mineralnih zrna povezanih vezivom. Kada đon pritisne takvu podlogu, deo energije se troši na njenu malu deformaciju i na lokalne nepravilnosti. Zbog toga se manje energije vraća kao kratak, oštar udarac.
Hrapava struktura asfalta takođe povećava broj sitnih dodira između đona i podloge. Umesto jednog jasno izraženog kontakta, nastaje veliki broj veoma malih interakcija. Njihov zbir često daje tup i manje upečatljiv zvuk, posebno kada je đon mekan i dobro prijanja za površinu.
Materijal đona i podloge zajedno određuju zvuk
Tvrđi đon obično jasnije prenosi udar na tvrdu podlogu, dok mekši materijal može više da deformiše kontakt i ublaži deo vibracija. Ipak, nije dovoljno znati samo da li je đon tvrd ili mekan. Njegov oblik, šara, debljina i stanje takođe menjaju način na koji sila prelazi na tlo.
Zato se zvuk može promeniti i kada se promeni samo jedna osobina površine. Vlažne pločice, na primer, mogu promeniti trenje između đona i poda, dok istrošen asfalt ili neravan parket mogu imati drugačiji odgovor od nove i pravilno izvedene površine. Temperatura takođe može uticati na ponašanje pojedinih materijala.
U konačnom rezultatu sabiraju se udar, trenje, deformacija i prostiranje vibracija. Pločice uglavnom omogućavaju da kratki udar ostane izražen, parket deo energije raspoređuje kroz drvenu konstrukciju, a asfalt više energije troši na deformaciju i neravnine. Zato cipele ne zvuče isto na različitim podlogama, čak i kada je korak potpuno isti.
