Đon na cipelama često otkriva više o načinu hodanja nego što na prvi pogled deluje. Ako je jedna strana vidljivo istrošenija od druge, razlog najčešće nije samo u kvalitetu obuće, već u tome kako se stopalo oslanja na podlogu i kako se težina tela raspoređuje tokom svakog koraka.
Neujednačeno habanje nastaje postepeno. Svaki korak proizvodi pritisak i trenje, a kada se isti obrazac ponavlja hiljadama puta, mala razlika u položaju stopala može postati veoma primetna na đonu. Na konačan izgled trošenja utiču i materijal, konstrukcija cipele, podloga i svakodnevne navike.
Trošenje počinje načinom na koji stopalo dodiruje podlogu
Đon se ne troši ravnomerno kod svakog čoveka jer svaki korak predstavlja složen pokret. Stopalo pri hodu ne dodiruje podlogu potpuno ravno, već prelazi kroz nekoliko faza oslonca, a težina tela se tokom koraka pomera sa jednog dela stopala na drugi. Ako je taj obrazac izraženiji na jednoj strani, isti deo đona svakodnevno prima veće opterećenje.
Na habanje utiču i brzina hoda, dužina koraka, telesna težina i površina po kojoj se najčešće hoda. Zbog toga dve osobe mogu nositi isti model cipela, a da nakon nekoliko meseci imaju potpuno različite tragove trošenja.
Kako položaj stopala menja oblik habanja
Jedan od čestih razloga je način na koji stopalo pri osloncu rotira prema unutra ili spolja. Kada se težina više prenosi preko unutrašnje ivice, taj deo đona može brže izgubiti materijal. Kod suprotnog obrasca veće opterećenje može biti na spoljašnjoj strani.
Takvo trošenje ne nastaje samo zbog cipela. Oblik stopala, pokretljivost zglobova i način na koji se noga postavlja pri hodu mogu uticati na raspodelu sile. Kod nekih ljudi razlika između leve i desne noge dodatno naglašava asimetriju.
Zato trag na đonu može pokazati da se sila tokom koraka ne raspoređuje jednako. Ipak, samo na osnovu istrošenog dela cipele nije moguće pouzdano utvrditi šta je uzrok, jer na obrazac utiču i konstrukcija obuće i navike pri hodu.
Đon, konstrukcija i podloga takođe imaju svoju ulogu
Nije svaki đon podjednako otporan na habanje. Tvrđi i mekši materijali različito reaguju na trenje, pritisak i savijanje, dok oblik šare može promeniti način na koji cipela naleže na podlogu. Ako je određeni deo đona tanji ili češće dolazi u kontakt sa tlom, može se brže potrošiti.
Važna je i površina po kojoj se hoda. Beton, asfalt, kamen i grublje podloge stvaraju više trenja nego glatke unutrašnje površine. Ako osoba svakodnevno prelazi istu trasu, način oslonca i karakteristike podloge zajedno mogu postepeno napraviti vrlo izražen trag na jednoj ivici cipele.
Zašto leva i desna cipela često nisu iste
Čak i kada su napravljene kao par, cipele ne moraju biti izložene potpuno istim silama. Moguće je da jedna noga preuzima veći deo težine pri određenim pokretima ili da se pri svakom koraku malo drugačije postavlja. Navika oslanjanja, način stajanja i položaj tela mogu doprineti toj razlici.
Razlika može nastati i zbog samog korišćenja. Vozač, na primer, često izvodi ponavljajući pokret jednom nogom, dok osoba koja dugo stoji može nesvesno više opteretiti jednu stranu tela. Takve svakodnevne navike vremenom ostavljaju trag na obući.
Zbog toga neujednačeno trošenje nije automatski znak da je cipela loše napravljena. Ono može biti posledica kombinacije konstrukcije obuće, podloge i individualnog obrasca kretanja.
Kada habanje postaje znak za dodatnu pažnju
Ako se cipele izrazito troše sa jedne strane, naročito ako se ista pojava ponavlja na više pari obuće, korisno je obratiti pažnju na način hoda i osećaj pri osloncu. Sama cipela može dati koristan trag, ali ne predstavlja precizan dijagnostički alat.
Važno je razlikovati normalno habanje od situacije u kojoj se istovremeno pojavljuju bol, nelagodnost, nestabilnost ili izražena razlika između nogu. U takvom slučaju procenu može dati odgovarajući zdravstveni stručnjak, jer uzrok može biti povezan sa načinom opterećenja stopala ili noge.
Najjednostavnije objašnjenje je da se cipela više troši tamo gde tokom ponavljanih koraka nastaje više pritiska i trenja. Kada se taj obrazac stalno ponavlja, materijal na jednoj strani đona postepeno nestaje brže nego na drugoj.
