Kada iz tamne prostorije izađemo na jako dnevno svetlo, prvih nekoliko trenutaka možemo imati osećaj da jedva vidimo. Oči tada moraju veoma brzo da smanje količinu svetlosti koja dopire do mrežnjače i da prilagode način na koji fotoreceptori obrađuju novi nivo osvetljenja.
U tome učestvuju zenica, mrežnjača i hemijski procesi u štapićima i čepićima. Promena se ne dešava samo na jednom mestu: oko istovremeno reguliše ulazak svetlosti i menja osetljivost svojih receptora, zbog čega se vid postepeno stabilizuje.
Zenica se brzo sužava
Prva promena koju možemo primetiti jeste sužavanje zenice. Zenica je otvor u sredini dužice kroz koji svetlost ulazi u oko, a njen prečnik kontrolišu mali mišići u dužici.
Kada jako svetlo stigne do mrežnjače, nervni sistem pokreće refleks koji dovodi do sužavanja zenice. Na taj način kroz otvor prolazi manje svetlosti nego što bi prolazilo u mraku.
Ova reakcija je veoma brza, ali sama po sebi nije dovoljna da objasni potpuno prilagođavanje vida. Mrežnjača mora da promeni i svoju osetljivost na svetlost.
Mrežnjača smanjuje svoju osetljivost
Mrežnjača sadrži fotoreceptore, odnosno štapiće i čepiće, koji pretvaraju svetlosne nadražaje u nervne signale. U mraku su receptori podešeni tako da mogu da registruju veoma male količine svetlosti.
Kada naglo nastupi jako osvetljenje, takva visoka osetljivost postaje nepovoljna jer bi veliki broj receptora bio snažno stimulisan. Zato se kroz hemijske i nervne procese osetljivost sistema smanjuje.
Ovaj deo prilagođavanja traje duže od samog sužavanja zenice. Zbog toga nam nakon izlaska na svetlo može biti neprijatno ili možemo videti zamućeno pre nego što se vid potpuno stabilizuje.
Štapići i čepići nemaju isti zadatak
Štapići su veoma osetljivi na slabo osvetljenje i posebno su važni za gledanje u mraku ili pri slabom svetlu. Čepići rade najbolje pri jačem osvetljenju i omogućavaju razlikovanje boja i finih detalja.
Pri prelasku iz mraka u jako svetlo štapići se brzo zasite intenzivnim signalom, dok čepići postaju važniji za formiranje stabilnog vida. Zato se način na koji vidimo postepeno menja kako se oko prilagođava novim uslovima.
Razlika između ova dva tipa receptora omogućava oku da funkcioniše u veoma širokom rasponu osvetljenja, od gotovo potpunog mraka do jakog dnevnog svetla.
Zašto nam je svetlo u početku neprijatno
Kada oči dugo borave u mraku, njihov sistem je podešen na veću osetljivost. Nagli dolazak jakog svetla zato proizvodi mnogo snažniji nadražaj nego što je oko u tom trenutku spremno da obradi.
Sužavanje zenice i smanjenje osetljivosti receptora postepeno ublažavaju taj efekat. Dok se prilagođavanje odvija, možemo instinktivno zažmuriti ili skrenuti pogled od izvora svetlosti.
Intenzitet neprijatnosti zavisi i od toga koliko je velika razlika između prethodnog i novog osvetljenja. Prelazak iz potpuno zamračene prostorije na jako sunce mnogo je nagliji nego izlazak u oblačan dan.
Prilagođavanje ne znači da oko prestaje da reaguje
Kada se vid stabilizuje, oko nije jednostavno postalo neosetljivo na svetlost. Ono je smanjilo svoju osetljivost dovoljno da može da obrađuje informacije iz osvetljene sredine bez preopterećenja receptora.
Istovremeno, mozak obrađuje signale iz mrežnjače i prilagođava način na koji doživljavamo kontrast, detalje i svetlinu. Zbog toga se promena vida nastavlja i nakon početne reakcije zenice.
Prelazak iz mraka na svetlo je zato rezultat saradnje više mehanizama. Zenica ograničava količinu svetlosti koja ulazi u oko, fotoreceptori menjaju osetljivost, a nervni sistem obrađuje nove signale dok se vid ne prilagodi uslovima.
