Fosil ne nastaje tako što se telo nekog organizma jednostavno sačuva isto onako kako je izgledalo dok je bilo živo. U većini slučajeva meko tkivo nestane, dok pojedini delovi, tragovi ili otisci ostanu zarobljeni u sedimentu i vremenom se menjaju. Ako se uslovi poklope, geološki procesi mogu taj ostatak zaštititi od potpunog uništenja i sačuvati informaciju o životu koji je postojao veoma davno.
Kako počinje nastanak fosila
Kada biljka ili životinja ugine, telo počinje da se raspada. Bakterije, gljive, kiseonik, voda i drugi procesi postepeno razgrađuju organske materijale. Zato je za fosilizaciju važno da se deo organizma relativno brzo zaštiti od uslova koji bi ga potpuno uništili.
Zakopavanje u sediment može biti jedan od ključnih koraka. Mulj, pesak ili drugi materijal mogu prekriti ostatke i odvojiti ih od dela spoljašnjeg okruženja. Što se brže formira zaštitni sloj, veća je mogućnost da oblik ili trag organizma bude sačuvan.
Ne mora biti sačuvan ceo organizam. Kosti, zubi, školjke i drugi tvrđi delovi imaju veću šansu da opstanu, ali fosil može biti i otisak tela, trag kretanja, jazbina ili drugi zapis aktivnosti živog bića.
Čak i kada su ostaci sitni, brzo zatrpavanje može smanjiti njihovu izloženost spoljnim uticajima. Zato se u fosilnom zapisu mogu naći i veoma mali delovi organizama, naročito kada su ostali u pogodnom sedimentu.
Šta se dešava sa ostacima tokom vremena
Dok se sediment nakuplja, pritisak iznad njega raste. Vremenom se slojevi sabijaju i mogu pretvoriti u čvrstu sedimentnu stenu. Ostaci organizma tada više nisu na površini, već postaju deo geološkog sloja.
Voda koja prolazi kroz sediment može sadržati rastvorene minerale. Oni mogu dospeti u pore i šupljine ostataka i postepeno ih ispunjavati. U nekim procesima minerali mogu zameniti prvobitni materijal, pa nastaje fosilizovani ostatak koji zadržava oblik ili unutrašnju strukturu ranijeg organizma. Zbog toga fosil ne mora biti bukvalno isti materijal od kog je telo prvobitno bilo građeno. Važnije je da je sačuvan fizički zapis o njegovom obliku, strukturi ili aktivnosti.
Zašto se neki tragovi sačuvaju, a drugi nestanu
Fosilizacija je relativno redak događaj jer većina uginulih organizama bude razgrađena ili uništena pre nego što se trajno sačuva. Potrebna je kombinacija odgovarajućeg okruženja, brzog zatrpavanja i kasnijih geoloških uslova.
Na primer, tvrda školjka može ostaviti jasniji fosilni zapis od mekog tela koje se brzo raspada. Ipak, pod određenim uslovima mogu biti sačuvani i veoma sitni detalji mekih struktura. Posebno mirne sredine sa malo kiseonika mogu usporiti razgradnju.
Važna je i kasnija sudbina stene. Ako je sedimentna stena snažno zagrejana, pritisnuta ili hemijski izmenjena, fosil može biti deformisan ili potpuno uništen. Zato opstanak kroz hiljade ili milione godina zavisi od čitavog niza događaja, a ne od jednog trenutka.
Ako stena ostane relativno stabilna i fosil ne bude rastvoren ili mehanički uništen, zapis može opstati kroz veoma dugačak geološki period.
Fosil može biti i trag ponašanja
Nisu svi fosili ostaci tela. Tragovi stopala, puzanja, hranjenja ili kopanja mogu ostati utisnuti u sedimentu i kasnije biti prekriveni novim slojevima. Takvi fosili nazivaju se tragovima aktivnosti i mogu pružiti informacije o tome kako se organizam kretao ili ponašao.
Na primer, niz otisaka stopala može pokazati pravac kretanja, približnu dužinu koraka i odnos organizma prema okolini. Tragovi jazbina mogu ukazivati na način života, dok otisci listova mogu sačuvati oblik biljke čak i kada se sam biljni materijal odavno raspao.
U tim slučajevima ne čuva se telo, već posledica njegovog prisustva. Geološki sloj tako postaje svojevrsni zapis aktivnosti koja se dogodila u prošlosti.
Kako fosil ponovo dospeva na površinu
Fosil može ostati duboko zakopan veoma dugo, sve dok geološki procesi ne promene položaj slojeva. Podizanje terena, erozija i trošenje stena mogu postepeno ukloniti materijal iznad fosila i učiniti ga dostupnim na površini.
Voda, vetar, led i promene temperature mogu polako razgrađivati stenu. Kada se sloj dovoljno istanji, fosil može postati vidljiv ili ga mogu pronaći istraživači. Zato se fosili često otkrivaju na mestima gde su starije sedimentne stene izložene.
Od trenutka uginuća do otkrivanja može proći veoma dugo, a tokom tog perioda svaki geološki proces predstavlja potencijalnu pretnju ili novi oblik zaštite. Upravo zato fosil predstavlja više od sačuvanog ostatka - on je zapis o organizmu i uslovima kroz koje je njegov trag prošao.
Zbog toga pronalazak fosila često zavisi i od toga gde su stene kasnije izložene, a ne samo od toga da li je prvobitni organizam mogao da se sačuva.
