Kada svetlosti ima malo, boje koje tokom dana jasno razlikujemo počinju da gube deo svoje uočljivosti. Razlog nije samo u tome koliko je neka boja svetla, već i u načinu na koji ljudsko oko reaguje na slabo osvetljenje. U mraku se menjaju uslovi za rad čulnih ćelija mrežnjače, pa neke nijanse ostaju primetnije od drugih.
Kako se vid menja kada svetlosti ima malo
U jakom dnevnom svetlu najvažniju ulogu u razlikovanju boja imaju čepići, fotoreceptorske ćelije mrežnjače koje omogućavaju kolorni vid. Kada osvetljenje opadne, njihova aktivnost postaje manje efikasna, pa se oko sve više oslanja na štapiće.
Štapići su veoma osetljivi na slabu svetlost, ali ne omogućavaju normalno razlikovanje velikog broja boja. Zbog toga prizor u sumrak ili veoma mračnoj prostoriji može izgledati znatno manje obojen nego nekoliko minuta ranije.
U takvim uslovima važan postaje i kontrast. Predmet koji se dovoljno razlikuje od pozadine može ostati lako uočljiv čak i kada njegova stvarna boja više nije jasno prepoznatljiva.
Veličina objekta takođe utiče na uočljivost. Veća površina može ostati primetna i kada su uslovi loši, dok se sitni detalji lakše gube u slabom osvetljenju. Zato se pri posmatranju noću ne procenjuje samo nijansa, već i koliko se predmet izdvaja od neposredne okoline. I udaljenost menja utisak, jer se pri većem rastojanju sitne razlike u osvetljenosti i boji teže razaznaju.
Zašto neke nijanse deluju svetlije
Kako osvetljenje opada, oko postaje posebno osetljivo na razlike u osvetljenosti. Zelene i plavo-zelene nijanse mogu delovati relativno svetlije u slabom svetlu, dok crvene površine često gube deo svoje prividne jačine i mogu izgledati tamnije.
Ovaj pomak u osetljivosti poznat je kao Purkinjeov efekat. On opisuje promenu relativne vidljivosti različitih boja pri prelasku sa jakog na slabo osvetljenje. Zato boja koja izgleda veoma upadljivo tokom dana ne mora imati isti vizuelni efekat u sumrak. Važno je da se ne radi o tome da određena boja sama po sebi postaje svetlija. Menja se način na koji je mrežnjača registruje, dok konačan utisak zavisi i od osvetljenja, kontrasta, površine i okruženja.
Kontrast često odlučuje šta ćemo prvo primetiti
U mraku je razlika između objekta i njegove pozadine često važnija od same boje. Svetla površina na tamnoj pozadini može biti uočljiva sa veće udaljenosti, dok se tamna površina slične boje kao okolina lako gubi iz vidnog polja.
Zato se kod bezbednosne opreme, saobraćajnih oznaka i pojedinih signalnih elemenata ne oslanja samo na izbor boje. Koriste se kontrast, reflektujući materijali, svetlosni izvori i odgovarajuća veličina oznake kako bi informacija ostala uočljiva pri različitim uslovima.
Ulogu ima i vreme potrebno da se oko prilagodi mraku. Posle izlaska iz jako osvetljenog prostora potrebno je određeno vreme da se vid prilagodi slabijem osvetljenju.
Zato isti predmet može delovati drugačije nekoliko minuta kasnije, kada se mrežnjača postepeno prilagodi novim uslovima.
Zašto reflektujući materijali menjaju utisak boje
Reflektujući materijal može izgledati veoma upadljivo kada ga obasja far, baterijska lampa ili drugi izvor svetlosti. Tada deo svetlosti vraća prema posmatraču, pa se površina izdvaja od tamne pozadine. U tom slučaju nije presudna samo njena osnovna boja, već način na koji vraća svetlost.
Fluorescentne boje imaju drugačiji efekat. One koriste deo primljene energije svetlosti i ponovo je emituju na način koji može povećati prividnu svetlinu površine, ali bez odgovarajućeg izvora svetlosti ne mogu same da svetle kao pravi svetlosni izvor.
Zbog toga se fluorescentni i reflektujući materijali koriste u različitim situacijama. Njihova vidljivost zavisi od toga da li postoji dovoljno ambijentalne svetlosti ili direktan izvor koji ih osvetljava.
Zašto boju u potpunom mraku praktično ne možemo proceniti
Ako do oka gotovo uopšte ne stiže svetlost, nema dovoljno informacije na osnovu koje bi se razlikovale boje. Predmet tada može biti prisutan, ali bez svetlosti njegovu boju nije moguće normalno videti. U takvom slučaju važniji postaju oblik, položaj i eventualni zvuk ili dodir.
Čim se pojavi i mala količina svetlosti, slika počinje da se menja. Oko postepeno koristi dostupne informacije, a tokom prilagođavanja raste njegova osetljivost na slabe izvore svetlosti. Zato se nakon boravka u mraku sitni detalji i razlike među površinama mogu postepeno lakše uočavati.
Na kraju, uočljivost boje u mraku nije osobina same boje izdvojena od svega ostalog. Ona zavisi od osvetljenja i načina rada mrežnjače.
Važni su i kontrast, materijal površine i vreme potrebno oku da se prilagodi.
